Forumilije

Ako odete na forum.hr, naći ćete puno informacija. Ja uvijek napravim profil na nekoj mreži u slučaju da mi zatreba, da pitam/tražim nešto. Također, zanima me kako ljudi misle, između ostalog i čime se bave; možda mogu nešto i naučiti. Danas sam odlučila posjetiti podforum Filozofija. Nisam sigurna da li je sljedećim citatima mjesto na ovom podfourmu, ali tamo sam ih našla, i iznanadila se. Pa da ne dužim stavljam odmah link na temu koja se zove Zen-priča iz stvarnog života (http://www.forum.hr/showthread.php?t=900170&page=4) i pozivam da ju posjetite.

Diskusija se vodi uglavnom između dva člana, Jednostavka i Volvera, a tu-i-tamo, ubaci se netko treći sa svojom pričicom. 

Ja sam ovu temu razumijela kao nastojanje da se prenesu iskustva iz stvarnog života, ona koja su nesvakidašnja i koja govore malo više o nama i o svijetu na kojem živimo. 

Kopirala sam neke postove i podijelila ih u podteme u svrhu lakšeg praćenja. 

Pa krećemo sa pričicom koju iznosi Jednostavko, iako kratka, bila je razlogom što sam uopće odlučila nastaviti čitati. Radi se o djeci...

O djeci:

Jednostavko

Jučer kad sam vozio unuku na biciklu ona me upitala:

- "Deda, šta ti vidiš kad zatvoriš oči?"

- "Mrak."

- "Ja vidim kraljevstvo."

Na njegovo razmišljanje nastavlja se Volver u sličnom tonu i sličnom temom, govori o jednom djetetu iz svoga života, mislim da je u pitanju unuk/a.

volver kaže:  A onda, jednog dana, dok leži na krevetu u potkrovlju kuće, gledajući u strop i razmišljajući, kaže mi: „Kako ja mogu sad vjerovati u Boga, ako se pitam postoji li? Čim se pitam da li postoji, ne mogu više vjerovati.“

Jednostavko odgovara na Volverovu priču:

Neobično je to pitanje za dječaka te dobi. Mali filozof (šalim se). Pa, u neku ruku se i ne šalim. To i je izvrsno pitanje, o kojem treba dobro promisliti. Tako isto je i mene moja unuka (koju sam ranije spomenuo) jednom pitala: "Koji je bio prvi dan?" Mislim da djeca nisu samo mala umiljata stvorenja, nego "ljudi" od kojih bismo štošta mogli naučiti.

Osim njihovog, ma sigurno, dubokoumnog razmišljanja, djeca znaju biti i vrlo humoristična. Slijedeću je crticu prenio Volver. 

volver kaže: 

(...)

A moja mlađa sestra, pošto je baka govorila i da je Bog najveći, jednom, kada su se u dvorištu oko naše kuće odvijali neki građevinski radovi a jedan radnik (ne sjećam mu se imena, pa neka bude Agim) bio je iznimno visok, pitala je baku: "Bako, je li veći Bog ili Agim?" 

Ne moram ni reći kako je to bogohulno pitanje, po svoj prilici djelovalo tako, da je baka od poduke mojoj sestri "digla ruke".

Gornjem bi se mnogi samo lijepo nasmijali, ali ono što se mene najviše dojmilo kontrast je između bake i unuke. Baka živi u ideji Boga kao velikog stvoritelja, a mala unuka nesmetano i vrlo praktično promatra svijet oko sebe koristeći se bakinim idejama. Ne smeta ju porediti ono što se ne smije i stoga je mala djevojčica, osim humora, prenijela i dobar duh dječje mudrosti.

Pa se nastavljamo na malog dječaka i njegovog tatu; promatramo njihov različit pristup u riješavanju problema:

O djeci i odraslima ..kada razmišljaju o istom a rade...:

Jednostavko:

Gledam kroz zatvoren prozor na suprotnu stranu ulice. Iz dvorišta izlaze otac i sin. Pas umakne napolje i stane pored dječaka. Otac ga tjera nazad u dvorište, a pas ni makac. Čovjek postaje ljut, maše rukama, nešto viče i na kraju počne udarati psa nogom. Dječak priđe ocu i nešto mu govori. Zatim uđe u dvorište, a pas za njim. Nakon toga izađe van pazeći da mu opet ne umakne.

Pa o malim životinjama i jednom odraslom. Gleda on u njih i ne zna dal je pas ili čovjek. 

O životinjama...onim malim..a malo i o ljudima:

Volver:

Istim uskim trotoarom nailazi skupina mladih pasa lutalica. Tek su porasli, tek stasali, odskočili, protegli se, izvili iz onog malog šteneta, kao da su tek izšetali iz svog do tada zaštićenog, negdje, legla, radoznali, njuše zrak, razgledaju, poskakuju i doskakuju na betonski zidić zagledajući preko, sliče na sjajne šarene klikere što jedan drugog poskakujući tek okrznu, tijela su im živahna, svijetla, netaknuta, dlaka vlažna i čista kao da su umiveni ili prošli kroz visoku travu punu rose, imaju nešto od novorođenog u sebi i na sebi što im opisuje dob i pripadanje svijetu – oni su tu, postali, pokazuju se, svijet je njihovo mjesto, šapicama meko i spokojno, zaštićeni prirodnom sigurnošću, neupućeni na išta drugo osim na svijet, doskakuju, bezbrižno trčkaraju asfaltiranim tlom, još nisu spoznali bol i ranjavanje, patnju, okrutnost i zloću, nisu još u svojoj memoriji zabilježili iskustvo udarca, nisu žigosani vanjskim svijetom, ne još... još uvijek nose svoju prispjelost odmaknuti se od legla kao sposobnost odgovoriti takvom prispijeću, pitomo, bez ičega nasilnog u sebi, i ja prolazim kraj njih i oni kraj mene bez imalo straha.

A kako čitamo dalje, i ljudi nas iznenađuju...Pa kaže Volver o jednom studentu koji je uspio vrlo britko i zanimljivo prenijeti kako ljudi često prosuđuju:

O ljudima:

Volver:

Jedan student kojem dobro stoji samoironija:

Među studentima, na studiju, prvih deset dana trebaš samo šutjeti i bit asocijalan. Kažu: "Ovaj je pametnjaković".

Sljedećih desetak dana: "Ovaj je genijalac". 

Sljedećih: "Ovo je neljudski, to je neki fantom". 

A onda progovoriš...

)

Pa onda o teti Desanki koja dugo kupuje. I smeta ona bez problema (nije spomenuto u priči, ali je važno ovdje napomenuti). No priča je zanimljiva baš zbog svega što je u njoj spomenuto. 

Pratimo Desanku kako ide na tržnicu i kupuje pomidore...:

Volver:

Jedan dan on je krenuo s Desankom na pijacu da ona nešto kupi. Kako je i inače živjela sama, imala je svoj osobeni (netko bi rekao i "osobenjački") pristup svemu i navike, pa kada su došli na pijacu, za jednu tezgu, ona je u namjeri da kupi jedan paradajz (jer je uvijek i uzimala samo onoliko koliko joj je bilo potrebno), počela izabirati, uzimajući u ruku poneki, okrećući ga i razgledajući, za koje vrijeme je za tezgom vladala velika gužva - prodavač je vagao, ljudi su kupovali. U jednom trenutku, prodavač se izderao na nju: "Hajde ženo, što hoćeš više?!!!"

A ona podigne glavu i začuđeno ga gledajući, najtišim glasom upita: "A što se Vi na mene derete?"

Prodavač ostao bez teksta, skroz se izgubio, zbunio. Očekivao je da će i ona burno reagirati, podviknuti na njega, buniti se, nešto.... A ona samo tiho; "a što se Vi derete na mene". 

Isti tren, on je potpuno promijenio svoje držanje, uljudno je pitajući: "Izvolite gospođo, što ste trebali? ..." )

Imaju dečki još par riječi za penziće. Jasno nam pokazuju da mogu biti i dragi i pristupačni tako da nam se uspiju domiliti i bez puno nas riječi uče načinima na koje možemo postati bolji ljudi. 

O penzićima, onim pristojnima:

Volver:

Na putu za tržnicu jedan dio puta prelazim uskim trotoarom na kojem jedva da se mogu mimoići dva čovjeka (odmah uz trotoar je gusto nanizani red parkiranih automobila, a ulica prometna). Jedne prilike, malo prije nego što ću izaći na poprečni trotoar gdje je i raskrižje ulice koju trebam prijeći, u susret mi dolazi jedna starica što je već prešla preko ulice i stupila na uski trotoar gdje ćemo se i sresti, ali prije nego što ću se uspjeti ja izmaknuti njoj, ona se izmaknula meni da prođem. Rekla sam joj na trenutak zastajući, "ali nemojte se Vi izmicati meni, ja trebam", a ona s osmijehom, tiho, "navikla sam". 

To "navikla sam" pratilo me kao eho u glavi ostatak puta. 

Srest ću je i ubuduće na toj stazi, par puta. Sitne krhke građe tijela, mršava kao prutić, a lica nježna i blaga, ljupka iako je starica od zasigurno blizu devedesetima. 

Izdaleka kad je opazim, ili se prestrojim,  ili, jednom sam joj rekla nailazeći joj u susret "a, ne, ne...." i izmaknem se čekajući da najprije ona prođe...

I još jedna misao za kraj koju prenosi Jednostavko  dok promatra dva penzića u tijeku šah partije.

O penzićima koji igraju šah:

Jednostavko:

- Što misliš, jel' ima više dobrih ili loših ljudi?

- Dobrih.

- Pričaš gluposti! Ne gledaš televiziju?

- Ti si ćorav! Pogledaj oko sebe. Pokaži koji su loši.

I nije ova zadnja crtica uopće naivna. Daleko od toga, živimo u svijetu s… ma znate već. Moju pažnju u njoj hvata nešto drugo; nije naivnost niti šah, a bome niti televizija.

Ima veze s načinom na koji...ma znate već.

Evo linka još jednom: http://www.forum.hr/showthread.php?t=900170